Zoološki vrt grada Zagreba

Kada bi u nekoliko karakteristika trebali opisati ptice uvijek bi nam prvo pala na pamet sposobnost leta, no niti su ptice jedine životinje koje mogu letjeti niti su sve sposobne vinuti se u visine. Ono što ih stvarno izdvaja je tijelo pokriveno perjem, tu su i još neke karakteristike koje nisu jedinstvene pticama ali ih određuju, npr. polaganje jaja, prednji udovi preobraženi u krila…

Ptice (razred Aves) su stanovnici svih kontinenata, prilagođene većini staništa tako da sa nama ovaj planet dijeli više od 9600 vrsta! Karakteristikama su toliko različite da je teško uopće uspoređivati najmanjeg Heleninog kolibrića (Mellisuga helenae) duljine 5 – 6 cm i noja (Struthio camelus) 2,5 m visoke i 140 kg teške ptice ili pingvina koji je nesposoban za let, a dobro prilagođen plivanju i ronjenju i čiopu koja gotovo nikada ne slijeće nego većinu životnih potreba ostvaruje u letu.

Oblik tijela, perje, veliki letni mišići smješteni blizu težišta tijela, relativno lagane kosti, koje u ukupnoj masi tijela čine tek 8-9 %! Sve su to neke od karakteristika koje pticama omogućuju let. Izgled krila, tj. duljina, zašiljenost ili zaobljenost pogoduju različitim tipovima leta.

Zbog brzog metabolizma, ptice moraju unijeti više hrane u odnosu na svoju veličinu no većina životinja. Jedu vrlo raznoliku hranu: vodozemce, mrave, rakove, mekušce, ribe, voće, travu, lišće, pupoljke, kukce, gmazove, glodavce, druge ptice, nektar, polen, korijenje… Sam probavni sustav ptice mora biti iznimno lagan i učinkovit. Stoga nemaju zube a mišići lica su značajno smanjeni. Oblik kljuna se razlikuje s obzirom na vrstu hrane. Tako npr. čaplje imaju oštre kljunove za lov riba i vodozemaca, djetlići koriste kljun kako bi odlomili komadiće drveta i tako došli do ličinki ispod kore, papige za otvaranje sjemenki, ptice grabljivice kljunom rastrgaju plijen, a patke ga koriste kao filter za procjeđivanje malih beskralješnjaka iz blata i vode. Kako nemaju zube, njihovu ulogu često preuzima želudac koji usitnjava i drobi hranu, a u ptica koje se hrane sjemenjem može sadržavati kamenčiće.

Pluća ptica su relativno malena no postoji devet zračnih vrećica koje omogućuju indirektni protok zraka kroz pluća čime se dobiva veći postotak «svježeg» zraka.
Također mogu promijeniti brzinu otkucaja srca i protok krvi ovisno o vrsti aktivnosti. Ptice imaju višu tjelesnu temperaturu od sisavaca: prosječno ona iznosi 38 - 42°C.

Od osjetila najviše se oslanjaju na vid. Njihove oči su vrlo velike u odnosu na veličinu glave i mozga: u ljudi oči čine oko 1% mase glave dok u čvorka (Sturnus vulgaris) 15%. Neke noćne ptice, poput sova, na stražnjoj stjenci oka imaju sloj stanica koji djeluje poput zrcala i reflektira svjetlo čime je omogućeno bolje iskorištavanje malih količina svjetla. U većine ptica oči se nalaze bočno na glavi što omogućuje da u isto vrijeme vide objekte sa svake strane glave tako američka šljuka (Scolopax minor) može vidjeti svih 360°. No, takav vid im istodobno smanjuje percepciju dubine i udaljenosti. Druge pak ptice, poput sova, imaju oči smještene sprijeda čime dobivaju puno bolji osjećaj dubine. Zanimljivo je da ptice vide i UV svjetlo.

Mnoštvom zvukova ptice komuniciraju unutar jata te sa (potencijalnim) partnerom, susjedima i članovima obitelji. Oni variraju od kratkog, jednostavnog zova do izrazito dugačkih, kompleksnih pjesama. Ponekad tonove stvaraju koristeći određene materijale: udaranje djetlića po drvetu ili posebna pera u američke šljuke (Scolopax minor). Zvukove dijelimo na pjev i zov. Pjev se razlikuje od vrste do vrste i između spolova (ako pjevaju i mužjaci i ženke). Služi za privlačenje partnera, uspostavu i obranu teritorija, koordinaciju aktivnosti... Karakteristike koje omogućuju prepoznavanje su: duljina trajanja pjeva ili npr. raspored elemenata u pjesmi. Glasanje može biti naslijeđeno, naučeno ili izmišljeno pa imitiraju i zvukove drugih ptica. U nekih vrsta javlja se pjesma para u duetu zbog očuvanja teritorija ili jačanja veze.

Većina ptica ima teritorij, bilo za vrijeme gniježđenja, parenja ili hranjenja, koje brane pjevom, letom ili napadom. Oko 13% vrsta ptica gnijezdi se kolonijalno. Kolonije pružaju sigurnost budući da je lakše uočiti grabežljivca a veći broj jaja i mladunaca premašuje čak i dnevne potrebe grabežljivaca. No postoje i mane – nekad se potrebno izboriti za mjesto za gniježđenje, partnera, hranu ili građevni materijal. Većina ptica je monogamno.

Ptice nesu jaja. Najveće jaje na svijetu je ono noja koje je oko 2000 puta veće od najmanjeg kolibrićeva jaja. Jaja koja su snesena na tlo ili u otvorena gnijezda na granama moraju biti zaštitno obojena, no ponekad budu bijela, a obojenje dobiju od blata ili bilja iz gnijezda. Jaja ptica koje se gnijezde u šupljinama poput sova, najčešće su bijela kako bi ih roditelji lakše locirali. Sama gnijezda mogu biti posve jednostavno udubljenje u tlu, šupljine u drveću, kaktusima, obalama rijeka, mogu biti izgrađena u obliku kupola, platformi i sl. ili «ukradene» nastambe drugih životinja. Gradnja gnijezda je instinktivna. Broj jaja varira od vrste do vrste (1 do čak 20!), starije ženke nesu više jaja, a i mijenja se s obzirom na dostupnost hrane… Tijekom inkubacije ptice prenose svoju toplinu na jaja. Više temperaturama mogu ubiti ptića, dok će niže temperature usporiti ili zaustaviti razvoj. Inkubacija traje od oko 10 dana u nekih vrapčarki pa do 80 dana u albatrosa. Mlade ptice se izvale ili slijepe i gole (čučavci) ili sa razvijenim svim osjetilima i mogućnošću trčanja i plivanja nekoliko sati nakon valjenja (potrkušci).

Selidba ptica između područja gniježđenja i područja zimovanja događa se u jesen (jesenska selidba) i proljeće (proljetna selidba). Svake jeseni oko 5 milijardi kopnenih ptica (187 vrsta), seli iz Europe i Azije u Afriku, te otprilike isto toliko napušta Sjevernu Ameriku i odlazi u Srednju i Južnu Ameriku. No ne sele sve ptice. Stanarice ne sele uopće, a kod djelomičnih selica sele samo neke jedinke. Selidba je teška i predstavlja velik rizik, ali omogućuje aktivnost tijekom cijele godine, iskorištavanje područja onda kada su bogata hranom, a i smanjuje kompeticiju. Arktičke čigre prevale i 25 000 km svake godine sa gnjezdilišta u sjevernom Atlantiku i oceanima Arktika do voda Antarktika i natrag.

Pretpostavlja se da ptice na selidbi orijentiraju prema vidljivim oznakama na tlu (one koje sele danju) i prema suncu i zvijezdama. Treći tip orijentacije je prava navigacija, tj. sposobnost orijentacije prema određenom cilju iz nepoznatog područja. Taj tip je rijedak i najviše ptica koristi kombinaciju prva dva tipa.

Pojavljivanje i nestajanje ptica u pravilnim vremenskim razmacima oduvijek je zbunjivalo ljude. Tako je Aristotel, iako je znao da ždralovi sezonski sele iz stepa Male Azije u močvare gornjih pritoka Nila, mislio da male ptice, poput lastavica, ševa i grlica, hiberniraju, a da se crvendać preobrazi u crvenorepku. Teorija o hibernaciji lastavica trajala je oko 2000 g. i o tome je postojalo vrlo mnogo priča. Tako jedna kaže da se jata lastavica u jesen skupljaju u močvarama na trski, dok njihova težina ne savine trsku u vodu i potopi ptice koje će tu pasti u duboku hibernaciju.

autorice teksta:
Andrea Bračko i Maša Ljuština