Zoološki vrt grada Zagreba

Datum: 22.01.2012.

Za Zoološki vrt Zagreb pronašao i napisao Zvonimir Milčec, hrvatski književnik i dugogodišnji zagrebački novinarski kroničar.

Eto sjećanja o osnivanju Zoološkog vrta u Zagrebu, koji je, doduše, nastao iz skromnih početaka, ali je zato smjesta osvojio simpatije i naklonost velike većine građana. I ne samo široki slojevi građanstva nego i uredništva sviju naših novina pratila su s najvećom simpatijom rad oko nastajanja vrtića. Njihova stalna i snažna pomoć najviše je doprinijela da se započeto djelo nije izjalovilo. Smatram svojom dužnošću da i ovom zgodom odam puno priznanje i veliku hvalu našoj štampi za neprocjenjive zasluge, pomoć i suradnju pri osnutku vrta.

Kratko vrijeme nakon otvorenja Zoološkog vrta počeli su sa sviju strana otadžbine stizati razni darovi. Bilo ih je upravo dragocjenih, bilo je manje vrijednih, a bilo je i bezvrijednih. Prispijevale su na primjer katkada (dakle vrlo rijetko) i ranjene, pa i teško osakaćene životinje, čijim je mukama smjesta učinjen kraj.

Uprava se držala načela da podjednako, a vrlo učtivo, zahvali na svakom daru, bez obzira na njegovu vrijednost. To se prakticiralo zbog toga jer je dobra volja uvijek podjednako hvalevrijedna, a opet i zbog interesa samog vrtića. Kod toga se, dakako, upozorilo na obziran način, da u lovu ranjene životinje nijesu poželjne, jer onako sakate, pobuđuju tek samilost i umanjuju u posjetnika općenitu radost nad onim što se gleda u vrtiću.

Veliku ušaru darovao je blagopokojni banski savjetnik Ivan pl. Žigrović Pretočki; jazavca, Lovačko udruženje u Virovitici: porodicu bijelih miševa, prof. dr. Nikola Fink: vjevericu g. JosipGeiger iz Novog Sada: tvora i lisicu g. Fero Knopp; bijele kumrije g. Alfred Biscontini, grlice gđa. Katica Šuput; golube grivnjaše g. Blumschein iz Ivanca, golube mrazovce g. Jakić, tvorničar iz Karlovca itd.

Blagopokojni g. Julio Schmidlin, švicarski konzul, redovito je dolazio s gospođom u vrtić. I veselio se njegovu napretku, dopremio je iz Švicarske i darovao par krasnih odraslih paunova.

Otočić se punio i napunio.

Gradonačelnik arh. Heinzel stalno je dolazio, često po višeput u tjednu i donosio poslastice za zatočene životinje; veselio se radosti i zadovoljstvu djece i odraslih.

Timaritelji životinja podučavani su velikom pomnjom. Strogo su opomenuti na savjesno vršenje dužnosti i blago postupanje sa životinjama. Tko se pokazao surov ili nesavjestan, smjesta je uklonjen iz vrta i upotrijebljen za drugi težački posao u perivoju.

Kako je pristup u vrtić na otočiću bio nezgodan, jer je valjalo posjetnike dovoziti i odvoziti čamcem, sagrađena je privremena dvostruka brv, jedna za ulaz, a druga izlaz.

Polazeći od spoznaje da nijedna životinja instinktivno ne uživa hrane, koja joj ne prija (i ako je često prima iz osjećaja tipične zahvalnosti životinje na svakom daru), dozvoljeno je općinstvu da hrani životinje po miloj volji. Ova je dozvola privlačila veliki broj naročitih prijatelja životinja. Razvilo se osobno prijateljstvo između pojedinih životinja i pojedinih polaznika vrta, pa su svi dolazili po dvaput, po triput u sedmici da pohode i da nadare svoje ljubimce.

Spominjemo tek g. nadsavjetnika Aldobrada Kneza sa gospođom, g. Alfreda Biscontija i gospođu, g. Benka Horvata sa majkom, g. prof Gotwalda i Wrastila sa gospođama itd. Osim toga je ta dozvola djelovala vrlo blagotvorno na raspoloženje zatočenih životinja.

O tomu ću potanko izvijestiti drugom zgodom, jer je to predmet, koji je od velike, odlučne važnosti za svaki zoološki vrt.

Imućniji su posjetioci vrlo često prigovarali da je ulaznina premalena. Odgovoreno im je, dakako najučtivije, ovako: „Gospodine (milostiva gospođo), dozvolite, da učtivo upozorim, da u pogledu ulaznine nema granica. Naši vrlo poštovani gosti ne moraju dati samo jedan dinar, mogu da dadu i više, kolikogod ih je gospodska volja. Nasuprot, mi vodimo računa o manje imućnim sugrađanima i moramo da ga vodimo. Izvolite uvažiti: otac, mati i troje djece – to nije jedan dinar, to je već pet dinara iz jednog džepa.“

Efekt ove učtive informacije obično je bio novčani dar: 5, 10, 20, a katkada i po 100 dinara. Ovo je primao u mojoj nazočnosti sa „ljubim ruke“ i ubilježivao u bilježnicu Petar Dimec.

Sutradan je sav sretan nosio ubrane dobrovoljne prinose u Gradsku štedionicu, da ih uloži u korist „Zaklade za vjekovječno održavanje zoološkog vrtića u Zagrebu“, ukoliko nije dar bio namijenjen naročitoj kojoj, po darovatelju označenoj svrsi. Svaki darak oglašen je s potpunim imenom, odnosno šifrom darovatelja, u svim zagrebačkim novinama.

Ovako je u prvoj poslovnoj godini, dakle od konca lipnja 1926. sabrano dobrovoljnih priloga oko 107.000 dinara. – Uložnica je predana, po nalogu Gradskog poglavarstva, Gradskoj blagajni.